Inside of me....
nedjelja, 05.07.2009.
podsjećaš me na nekoga....
i da...
opet sam eto tu u sobi...
malo gledam kroz prozor...
predivna je noć, osjećam neku svježinu...
razmišljam o prijateljima, obitelji...
o tebi...
hmm...
rekla si da ne osjećaš, da je to samo onako... prihvatio sam to sjećaš se?!
i kad si rekla da je gotovo, ja sam otišao... bez ikakve prepreke!
i sad... javiš mi se... gdje sam, što sam, zašto se ne javljam?... i dali se sjećam gdje živiš? želim li navratiti? falim ti... i želiš samnom popričati, nešto mi imaš reći....
zbunila si me....
jer ja sam slijedio tvoja pravila malena... makar je bilo teško, ali jesam! i sad me zbunjuješ....
znao sam što znače tvoje suzne oči kad sam odlazio prije par mjeseci iz tvoje sobe, znao sam...
ali ja tad nisam bio u stanju da spašavam ljude... a uostalom, ti si morala sama sebe spasiti...
al ako to i jesi napravila, ako si se promijenila.... onda mi se nebi javila....
jer, u prošlost se ne vraća, pogotovo ne ako si se popravila!
jer ono što si napisala.... nije obićan potiv za kavu.... to je onaj tvoj poziv za nalaženje...
i to je poziv koji kaže "shvatila sam da mi značiš, molim te prihvati me"....
znam te malena... znam te... i poznajem tu luku jer sam već bio u njoj....
ja sam već bio povremena stanica sreće kad zagusti... i ja sam se popravio... i ne kanim opet biti ta stanica pa tako da to neću napraviti ni tebi....
za tebe sam bio, sada više nisam... oprosti, ali tvoja poruka će rezultirati s pozivom koji će reći ne....
ne želim više biti povremena stanica...
da, još uvijek znam misliti na tebe, ali to nije dovoljno kako bi te opet prihvatio... možda da si se javila malo ranije...
i sad, eto sam sam tu u sobi....
već dugo... i uživao sam u toj samoći koja mi je trebala sve do tvoje poruke...
probao sam s nekoliko cura... nijedna nije imala ono nešto za što bi se mogao uhvatiti....
sve su se davale lako, sve su oduzimale lako, sve su marile malo, sve su tile puno...
i ne ide mi.... ali ne žalim se... doći će...
ali ti.... ti si imala nešto i ja sam probao, a ti si uporno odbijala...
čak i kad si sama tila, odbila si sebe... ali malena moja.... od toga je već puno vremena prošlo... puno...
a ja sam već bio povremena stranica osobi koju volim... i završio sam jako povrjeđen...
i ne želim opet imati istu stvar... a vidim da tome naginješ...
jer ista si kao i ona... već sam sve vidio i saznao...
niste uopće razlićite...
i sad se ja pitam u ovoj sobi... sam sebe...
jesam li ja samo povremena stranica sreće? jer... sve što zavolim ispadne tako...
a ovo što ne zavolim... doslovce iskoristim...
i ja sam čovijek... i ja sam usamljen... i ja trebam drugu sranu koja će me voljeti...
i ne, ne želim biti samo stanica sreće i ne želim samo iskoristiti....
jednom će doći znam....
ti si malena svoje odlućila one noći kad sam stajao ispred tebe u tvojoj sobi... oprosti...
ne želim opet biti povremena sanica sreće u što ću uložit sve, a ne dobiti ništa....
nemogu to...
već sam bio u toj luci i prebolna je... toliko bolna da još osjetim i znam sve o tome...
želim ti svu sreću... jer trebaš je...
ali trebam je i ja malena....
iako.... neću lagati... mislim na tebi i žao mi je... i razmišljao sam puno.... i jako... ali ne mogu si to dopustiti.... još osjetim miris boli... ne mogu... moram protiv sebe....
Mirise sol u tvojoj kosi
sjecas me na bol i vjetar me nosi
prema tebi kao brod na grebenje
razbice me opet staro nevrijeme..
ali svejedno je kad znam da tebi pripadam..
Svi putevi isto nas vode
bez mene nema ni za te slobode
a mislila si da te nece boljeti
ako odes prestaces me voljeti..
ali uzalud je sve, jos uvijek volis me..
Dotakni me usnama,
jos voli me pjesmama
dotakni me prstima,
i skini bore s nasih godina..
Ja odlazim i ne kazem zbogom
u srcu te nosim sa sobom
sve je isto, isto kao prosli put
ti mi samo tiho kazes sretan put..
ali jos rijeci tisucu u nama umiru..
